U petak, 30. listopada 2026. od 16-18h održana je i druga od dvije radionice na temu “Učimo o poduzetništvu i zaposlenju osoba s invaliditetom kroz film” za studente sa invaliditetom koji žive u studentskim domovima. Radionica je provedena u društveno-plesnoj dvorani studentskog doma “Stjepan Radić”. Nakon odgledanog dokumentarnog filma “Let’s work” (2020.) redatelja Joey Travolta (SAD) u produkciji kompanije Inclusion Films, otvorili smo raspravu na teme koje film otvara te isto tako razgovarali o tome koje su najveće predrasude koje poslodavci u našoj lokalnoj zajednici imaju prema zapošljavanju osoba s invaliditetom? Što za nas osobno predstavlja pojam „biti zaposlen“? Koje su to „skrivene supermoći“ (vještine poput visoke razine empatije, rješavanja problema, upornosti ili organiziranosti) koje smo razvili upravo kroz navigaciju kroz život s invaliditetom, a koje vas potencijalno čine odličnim zaposlenikom? Zatim, kako se postaviti kada okolina, iz dobre namjere da nas zaštiti, podcjenjuje naše radne sposobnosti i ambicije? Tokom diskusije na čuli smo pozitivna iskustva studentskog rada u Zagrebu i u malom mjestu u drugoj županiji, prilagodbi rada i komunikaciji svojih potreba suradnicima i nadređenima, zatim o ograničenosti i nepostojanju prilagođenog javnog prijevoza za osobe sa invaliditetom u malom mjestu u Zadarskoj županiji zbog kojih se kao i mnogi primjeri osoba sa invaliditetom prikazani u dokumentarnom filmu, u svrhe vožnje na posao polaznik najčešće oslanjao na pomoć obitelji. Od najčešćih izazova sa poslodavcima prema osobama sa invaliditetom istaknuti su: neupoznatost time kako prilagoditi radno mjesto osobama sa invaliditetom i sa izvorima financiranja prilagodbe istih, zatim to što neki poslodavci uopće nemaju uvjete za prilagodbe nekih radnih mjesta i to što neki poslodavci i dalje radije plaćaju “penale” umjesto zapošljavanja osoba sa invaliditetom, naročito u manjim sredinama. Što se posebnih vještina naučene kroz navigaciju kroz život sa invaliditetom tiče, a koje bi se mogle iskoristiti na radnom mjestu i istaknuti u životopisu, istaknuta je kreativnost i snalažljivost kako obavljati poslove na drugačiji način. Rečeno je da su nam roditelji velika podrška, ali isto tako nas mogu i sputavati u pravovremenom stjecanju radnih navika, bivajući previše zaštitnički i pomagački, nastrojeni. Polaznik ističe da bi bilo dobro da postoji neki razvijeniji oblik radne terapije za osobe sa invaliditetom od ranije dobi kao i više informativne i stručne podrške roditeljima djece sa teškoćama u razvoju i sa invaliditetom od najranije dobi djeteta. Kao pozitivno iskustvo u svrhu osamostaljivanja i stjecanja radnih navika ističe i ulogu osobnih asistenata koji više od roditelja potiču samostalnost u skladu sa realnim mogućnostima korisnika sa invaliditetom. Isto tako ističe i da nije dovoljno samo financijski ulagati u zaposlenje i prilagodbe radnih mjesta za osoba sa invaliditetom nego je potrebno više direktno komunicirati sa ciljanom skupinom na koji način postići veću zapošljivost i prilagodbe ne samo na radnom mjestu nego i na putu do radnog mjesta, obzirom da još uvijek ima dosta neprilagođenih i loše izvedene prilagodbe javnih terena i nogostupa za osobe u kolicima, unatoč jasnim smjernicama prostorne pristupačnosti. Zaključno: uz malo adekvatne prilagodbe od točke A do točke B (i na radnom mjestu) mnoge osobe sa invaliditetom mogu jednako brzo i učinkovito obavljati razne poslove kao i osobe bez invaliditeta.
Radionica je provedena u sklopu edukativne aktivnosti “Učimo o poduzetništvu kroz film i slušanje osobnih iskustava poduzetnika s invaliditetom” projektnog programa “Inkluzivno poduzetništvo – nastavak širenja dobre prakse poticanja poduzetništva i zapošljavanja osoba s invaliditetom” financiranog uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
