Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju onda govorimo o jednoj od najviše marginaliziranoj skupini u društvu. Ova su djeca suočena sa svakodnevnom diskriminacijom u vidu negativnih stavova, nedostatka adekvatnih politika i zakonskih regulativa, a ta ista prava uključuju i pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i uključivanje u društvo. Djeca s teškoćama često nemaju ni pristup kulturnim ili slobodnim aktivnostima ili informacijama i podršci o reproduktivnom zdravlju, seksualnosti i drugim područjima koja su ključna za besprijekornu integraciju u društvo te rast i razvoj u odrasloj dobi. (UNICEF, 2018.) Uključivanje osoba s invaliditetom kao i djece s teškoćama te stvaranje ne diskriminatornih prava potrebno je uključiti u sve politike i planove. To se odnosi i na obrazovne sustave koji trebaju promicati inkluziju osiguravanjem prisutnosti, sudjelovanja i postignuća sve djece, uključujući djecu s teškoćama u razvoju. (Jerome Bickenbach, 2011.)
Prvi međunarodni ugovor koji izričito priznaje prava djece s teškoćama u razvoju je Konvencija UN-a o pravima djeteta gdje se načelo nediskriminacije odražava se u članku 2. Konvencije o pravima djeteta koji izričito zabranjuje diskriminaciju na temelju invaliditeta: „Države stranke će poštovati i osigurati svakom djetetu prava navedena u ovoj Konvenciji… bez diskriminacije bilo koje vrste, bez obzira na djetetov…invaliditet…ili drugi status”. (Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989., članak 2.) Članak 23. Konvencije o pravima djeteta upućuje na obvezu država stranaka i priznaje da dijete s mentalnim ili fizičkim teškoćama ima pravo uživati pun i pristojan život, u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, promiču samopouzdanje i olakšati djetetovo aktivno sudjelovanje u zajednici. Dok članak 24. (Zdravlje i zdravstvene usluge) Konvencije o pravima djeteta; navodi da svako dijete ima pravo na pristup osnovnom medicinskom liječenju.
Konvencija usvaja široku kategorizaciju osoba s invaliditetom i ponovno potvrđuje da sve osobe sa svim vrstama invaliditeta moraju uživati sva ljudska prava i temeljne slobode. Sve odredbe Konvencije odnose se na djecu s teškoćama u razvoju kao i na odrasle osobe. Opća načela uključuju poštivanje razvojnih sposobnosti djeteta i prava djeteta na očuvanje vlastitog identiteta. 33 države članice u Latinskoj Americi i na Karibima 31 ratificirale su CRPD; od kojih je 24 ratificiralo i CRPD i njegov Fakultativni protokol (Alliance, International Disability, 2015.) Zahtjevi za najboljim interesom djeteta i sudjelovanjem same djece u donošenju odluka posebno su važni za djecu s teškoćama u razvoju, čiji su interesi i glas podcijenjeni. Članak 24. Obrazovanje – odražava jasnu predanost načelu inkluzivnog obrazovanja kao cilju. Članak se također bavi specifičnim potrebama djece s teškim i složenim senzornim oštećenjima za pristup specifičnim potporama učenju kao što su znakovni jezik, Brailleovo pismo i pomagala za slabovidnost. Podrška svoj djeci s teškoćama u razvoju mora biti individualno prilagođena i osigurana resursima u smislu vremena i osoblja. (Jerome Bickenbach, 2011.)
Kada imamo društvo koje nije inkluzivno imamo društvo koje je puno društvenih i kulturnih barijera koje se moraju ukloniti jer moramo eliminirati predrasude, diskriminaciju i stigmu. Primjerice, nedostatak sudjelovanja u javnim tribinama posljedično rezultira nevidljivošću djece s invaliditetom dok milenijski ciljevi razvoja većinom ne uključuju osobe s invaliditetom. Kao rezultat toga, osobe s invaliditetom, koje čine 15% svjetske populacije i obično su među najsiromašnijima među siromašnima, i nisu u potpunosti imale koristi od mnogih programa razvoja i humanitarnog djelovanja. (UNICEF, 2018.) Zatim je tu i činjenica kako je seksualno i reproduktivno zdravlje djevojaka s invaliditetom daleko od ispunjenja normi; to je povezano s nedostatkom pristupa zdravstvenim uslugama i zdravstvenim informacijama. Važno je za navesti i da djeca s teškoćama u razvoju imaju gotovo četiri puta veću vjerojatnost da će doživjeti nasilje nego djeca bez invaliditeta. Stigma i predrasude vezane uz invaliditet, kao i prepreke u okolini, djeci s teškoćama u razvoju znatno otežavaju odlazak u školu radi pristupa zdravstvenoj skrbi ili sudjelovanja u zajednici. (Svjetska zdravstvena organizacija, ‘Nasilje nad odraslima i djecom s invaliditetom’, 2012.)
Kako djeca s invaliditetom žele biti percipirana:
“Volio bih vidjeti gluhu djecu na televiziji. Nikad ih nisam vidio.”
“Volio bih vidjeti vijesti o sportu za osobe s invaliditetom, ima mnogo igara za gluhe osobe.”
“Volio bih vidjeti vijesti o tome kako napraviti manje stepenica i više rampi…”
“Volio bih vidjeti dokumentarac o djetetu koje teško hoda.”
“… stvari koje su stvarnije i informativnije, jer mnogi ljudi ne znaju za te probleme.”
“Volio bih vidjeti čak i predsjednika kako pomaže osobama s invaliditetom, jer mislim da sada ne pomaže nama.”
“Volio bih da pokažu koliko je osobama s invaliditetom teško učiti.”
“Volio bih da pokažu da nije u redu ostaviti nekoga s invaliditetom da stoji u autobusu.”
“Volio bih da se na TV-u igramo, učimo.” “Volio bih vidjeti vijesti na znakovnom jeziku.”
“…da saznamo više o sportašima s invaliditetom. Kako su došli tu gdje jesu.” (UNICEF, 2013.)
Kako do pozitivnih promjena?
U partnerstvu s organizacijama osoba s invaliditetom poduzeti sveobuhvatan pregled svih zakona kako bi se osigurala njihova usklađenost s relevantnim standardima UN-a i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Svi relevantni zakoni i propisi trebali bi uključivati zabranu diskriminacije na temelju invaliditeta. Omogućiti učinkovite pravne odgovore na slučajeve gdje nalazimo kršenja prava osoba s invaliditetom i osigurati da su isti dostupni djeci, obiteljima i skrbnicima. Provoditi kampanje podizanja svijesti i edukativne kampanje za javnost kao i za određene skupine stručnjaka/stručnjaka s ciljem prevencije i rješavanja de facto diskriminacije osoba i djece s invaliditetom. (UNICEF, 2018.)
Izvori: www.humanium.org/en/children-with-disabilities; http://www.edf-feph.org/childrens-day-2016-the-voices-of….
Arhive: Riznica prava
Naša jednakost ovisi o zastupljenosti naših prava
Dok smo djeca naša se okolina brine o svemu što nam je tada potrebno. Svjesni dječje nemoći, naivnosti i neiskustva roditelji postaju aktivni zagovarači prava svoje djece zalažući se za ostvarivanje svih ciljeva koji nam omogućuju kvalitetan početak života i sretno djetinjstvo. Budući da pravo na život već imamo samim rođenjem roditelji staratelji ili skrbnici nastavljaju obavljati zagovaračku ulogu po pitanju našeg zdravlja, obrazovanja odnosno bilo kojeg segmenta na kojeg kao djeca imamo pravo. Sasvim je logično i normalno da u najranijoj dobi taj teret padne na naše najbliže. Nemali broj puta u javnosti možemo vidjeti koliko se neumorni i hrabri roditelji, ali i svi oni koji se brinu o djeci s teškoćama u razvoju trude izboriti sa manjkavostima sustava koji ne dopušta upis djeteta s autizmom u vrtić. Takvih i sličnih primjera nažalost je mnogo no zahvaljujući upravo toj majci koja je imala hrabrosti iznijeti problem s kojim se suočava, javnost je mogla vidjeti i drugu stranu medalje.
Borba za vlastita prava na sreću ili nažalost nastavlja se tokom cijelog života stoga način na koji ćemo se boriti u budućnosti uvelike upijamo od onih koji su borbu i započeli. Neovisno o ostvarenom ishodu, zahvaljujući našim prvim zagovaračima, zastupljenost tema u društvu o kojima valja diskutirati zaista je bezbroj. S obzirom da odrastanjem i punoljetnošću zastupanje svojih prava preuzimamo kao vlastitu odgovornost, važno je nastaviti graditi zagovarački plan izgrađen na čvrstim temeljima osiguravajući pritom kvalitetniju budućnost.
No kako to činimo? Kažu da djeca najbolje uče iz primjera svojih roditelja. Ipak činjenica je da kao djeca nismo bili svjesni svrhe postupaka učinjenih za nas. Stoga smo odrastanjem nemilosrdno “bačeni u vatru” života, a ishod naše borbe nikako nas ne određuje. Određuje nas naš trenutni pogled na situaciju u kojoj se nalazimo. Proces ostvarivanja vlastitih prava, stoga započinje od nas samih kao i naše svjesnosti da, uopće, imamo mogućnost zahtijevati nešto od sebe i drugih koji na različite načine mogu utjecati na željenu promjenu.
Ako želim putovati jer sam svjesna da, unatoč svom invaliditetu, prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, kao, uostalom i svaki čovjek, imam pravo na kretanje, onda ću sukladno tome, učiniti sve da ostvarim svoj cilj. Neprestano ću govoriti o tome jer u razgovoru s drugima razmjenjujemo iskustva i otvaramo potencijalne mogućnosti ostvarenja istog. No, kako riječi često odnesu sjećanja, osobito u današnje vrijeme, da bismo dostigli željenu točku potrebno je i djelovati. U ovom slučaju to znači štedjeti novac, planirati destinaciju kao i odabir suputnika…
Ostvarivanje vlastitih prava često Vam se može činiti kao unaprijed izgubljena bitka sa birokracijom ili nervoznom službenicom u nekoj Javnoj službi, ali naš dolazak upravo tamo može biti kap koja se u početku može činiti beznadnom. Ipak ako postoji više “kapi” koje su svjesne svojih prava i mogućnosti, tada možemo učiniti velike stvari. Promjena se neće dogoditi niti danas niti sutra. Možda niti za pet ili deset godina jer ovisi o volji onih koji odlučuju, ali naša će zalaganja na području ostvarivanja prava svakako utjecati na nekoga tko će, iz ovih ili onih razloga, htjeti pokazati svoju velikodušnost. Svaka promjena, pa i ona najmanja jest promjena koju smo direktno odnosno indirektno uzrokovali sami.
Onda, što kažete, želite li i dalje sjediti na kauču svog dnevnog boravka i naglašavati koliko je život težak?
Od segregacije do inkluzije
Jeste li se ikada zapitali kako su nastala prava osoba s invaliditetom, tko ih određuje i odakle potječu? Ako svoje gledište razmatramo od samih početaka, možemo utvrditi kako se na osobe s invaliditetom najprije gledalo isključivo prema modelu milosrđa koji prenaglašava osjećaj sažaljenja. Tokom vremena osjećaj sažaljenja postaje potreba za korekcijom i rehabilitacijom određenih fizičkih oštećenja u okviru medicinskog modela društvene prihvaćenosti osoba s invaliditetom. Napredovanjem ljudske svijesti o postojanju različitosti među ljudima, za koju ranije nitko previše nije mario, te susretanjem pojedinaca koji aktivno sudjeluju u životu zajednice: kreću se, putuju i obavljaju svakodnevne obveze, stvorena je socijalna struktura shvaćanja osoba s poteškoćama. Takav model “prisiljava” okolinu na djelovanje i traži od sveopće društvene sfere da riješi pitanja osoba s invaliditetom, a sve u svrhu zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba kroz pružanje podrške u savladavanju prepreka Grade se rampe, ugrađuju liftovi i razni prilazi kako bi osoba mogla ravnopravno sudjelovati u svim životnim aktivnostima. Bit ovakvoga shvaćanja leži dakle u tome što socijalni model ne podrazumijeva invaliditet kao individualni problem već je društvo dužno učiniti sve kako bi osobe s invaliditetom imale jednaka prava.
U svijetlu modela koji sav neuspjeh pripisuje društvu jer osobama s invaliditetom nije uspjelo omogućiti potrebne uvjete da se potpuno uključe u okolinu, smatrajući kako individualno oštećenje zapravo znači i ono društveno, nastala je Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja. Spomenuta klasifikacija je početkom 21. stoljeća objedinila medicinski i socijalni model shvaćanja uključivši pritom i pravila UN o izjednačenim mogućnostima osoba s invaliditetom Na taj način socijalna klasifikacija kako su je tada prozvali, svojim sadržajem postaje preteča Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom.
Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom je prvi akt o univerzalnim ljudskim pravima koji nameće obvezu država da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi eliminirale diskriminaciju na osnovi invaliditeta. Konvencija osigurava da osobe s invaliditetom uživaju ista ljudska prava kao i svi drugi kako bi imale mogućnost živjeti kao punopravni građani i pridonijeti društvu. Obuhvaćajući temeljna prava, kako za svakog čovjeka tako i za osobu s invaliditetom poput prava na neovisan život, pristupačnost, mogućnost kretanja, slobodu izražavanja i pristup informacijama i dr. Konvencija postaje relevantan dokument i teoretski primjer koji pokazuje kako bi položaj osoba s invaliditetom u društvu trebao izgledati. Nažalost svjedoci samo da u praksi nije baš tako. Osvrnula bih se pritom na čl. 1. Konvencije koji kaže:” osobe s invalidnošću su one s dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili senzornim oštećenjem koje u interakciji s različitim preprekama ne mogu na jednak način i u potpunosti učinkovito sudjelovati u društvu kao ostali” Već je iščitavajući prve retke Konvencije jasno kako niti jedan od opisanih modela pa ni sam akt o univerzalnim ljudskim pravima nije potpun te se kao takav ne smije promatrati zasebno i odvojeno jedan od drugog. Samo međusobnim ispreplitanjem biti svakog pojedinog modela moguće je u potpunosti obuhvatiti osobu s invaliditetom kao kompletnu cjelinu. Da pojasnim, ako teoretski dio nije potkrepljen socijalnom osjetljivošću odnosno senzibilnošću društva prema osobama s invaliditetom; ako pak same osobe s invaliditetom unatoč društvenom angažmanu odbijaju preuzeti odgovornost za svoj život i unutar svojih mogućnosti, promijeniti pogled na sebe i svijet oko sebe, tada ne možemo u potpunosti govoriti o inkluziji.
Neosporno je kako je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom uvelike pridonijela razvoju filozofije inkluzije zasnovane na socijalnom modelu. Porasla je svijest o osobi s invaliditetom koja ima neko osobno pravo no moramo priznati da, iako Republika Hrvatska pripada skupini od 191 zemlje potpisnice Konvencije, filozofija inkluzije ide jako sporo. Unatoč tome, pomak na području ostvarivana prava osoba s invaliditetom je vidljiv u usporedbi s nekim davnim vremenima. Možemo se, stoga, složiti kako ratifikacija UN-ovog akta o univerzalnim ljudskim pravima, obuhvaćajući sva područja čovjekovog života, zapravo predstavlja temelj daljnjeg razvoja svakog inkluzivnog društva pa tako i Republike Hrvatske. Iz tog razloga i ovaj članak predstavlja svojevrstan temelj za naš daljnji govor o pravima osoba s invaliditetom unutar svakog pojedinog Zakona jer kako model ljudskih prava nalaže: “Svaka osoba ima pravo na dostojanstvo neovisno o svojim tjelesnim ili psihičkim karakteristikama.”(Ujedinjeni narodi,2011.)
U svijetlu modela koji sav neuspjeh pripisuje društvu jer osobama s invaliditetom nije uspjelo omogućiti potrebne uvjete da se potpuno uključe u okolinu, smatrajući kako individualno oštećenje zapravo znači i ono društveno, nastala je Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja. Spomenuta klasifikacija je početkom 21. stoljeća objedinila medicinski i socijalni model shvaćanja uključivši pritom i pravila UN o izjednačenim mogućnostima osoba s invaliditetom Na taj način socijalna klasifikacija kako su je tada prozvali, svojim sadržajem postaje preteča Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom.
Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom je prvi akt o univerzalnim ljudskim pravima koji nameće obvezu država da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi eliminirale diskriminaciju na osnovi invaliditeta. Konvencija osigurava da osobe s invaliditetom uživaju ista ljudska prava kao i svi drugi kako bi imale mogućnost živjeti kao punopravni građani i pridonijeti društvu. Obuhvaćajući temeljna prava, kako za svakog čovjeka tako i za osobu s invaliditetom poput prava na neovisan život, pristupačnost, mogućnost kretanja, slobodu izražavanja i pristup informacijama i dr. Konvencija postaje relevantan dokument i teoretski primjer koji pokazuje kako bi položaj osoba s invaliditetom u društvu trebao izgledati. Nažalost svjedoci samo da u praksi nije baš tako. Osvrnula bih se pritom na čl. 1. Konvencije koji kaže:” osobe s invalidnošću su one s dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili senzornim oštećenjem koje u interakciji s različitim preprekama ne mogu na jednak način i u potpunosti učinkovito sudjelovati u društvu kao ostali” Već je iščitavajući prve retke Konvencije jasno kako niti jedan od opisanih modela pa ni sam akt o univerzalnim ljudskim pravima nije potpun te se kao takav ne smije promatrati zasebno i odvojeno jedan od drugog. Samo međusobnim ispreplitanjem biti svakog pojedinog modela moguće je u potpunosti obuhvatiti osobu s invaliditetom kao kompletnu cjelinu. Da pojasnim, ako teoretski dio nije potkrepljen socijalnom osjetljivošću odnosno senzibilnošću društva prema osobama s invaliditetom; ako pak same osobe s invaliditetom unatoč društvenom angažmanu odbijaju preuzeti odgovornost za svoj život i unutar svojih mogućnosti, promijeniti pogled na sebe i svijet oko sebe, tada ne možemo u potpunosti govoriti o inkluziji.
Neosporno je kako je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom uvelike pridonijela razvoju filozofije inkluzije zasnovane na socijalnom modelu. Porasla je svijest o osobi s invaliditetom koja ima neko osobno pravo no moramo priznati da, iako Republika Hrvatska pripada skupini od 191 zemlje potpisnice Konvencije, filozofija inkluzije ide jako sporo. Unatoč tome, pomak na području ostvarivana prava osoba s invaliditetom je vidljiv u usporedbi s nekim davnim vremenima. Možemo se, stoga, složiti kako ratifikacija UN-ovog akta o univerzalnim ljudskim pravima, obuhvaćajući sva područja čovjekovog života, zapravo predstavlja temelj daljnjeg razvoja svakog inkluzivnog društva pa tako i Republike Hrvatske. Iz tog razloga i ovaj članak predstavlja svojevrstan temelj za naš daljnji govor o pravima osoba s invaliditetom unutar svakog pojedinog Zakona jer kako model ljudskih prava nalaže: “Svaka osoba ima pravo na dostojanstvo neovisno o svojim tjelesnim ili psihičkim karakteristikama.”(Ujedinjeni narodi,2011.)
Čovjekova svakodnevica – kolijevka ljudskih prava i vrijednosti
Anna Eleanor Roosevelt, poznata američka socijalna aktivistica, spisateljica i Prva dama SAD-a bila je jedna od političkih ikona 20. stoljeća. U svojim brojnim javnim istupima naglašavala je važnost rasne ravnopravnosti kao i prava žena na radnom mjestu. Ona kaže: “Veliki umovi raspravljaju o idejama, srednji o događajima, a mali umovi raspravljaju o ljudima.” Možemo tek zamišljati kolikim je istomišljenicima ova ugledna diplomatkinja tada poslužila kao inspiracija za razvoj vlastitih ideja koje pokreću promjene, a isto čini i danas.
Dokaz tome je Zaklada Solidarna čiji temelji osnutka počivaju na riječima gospođe Roosevelt. Tvrdnjom da ljudska prava započinju u malim mjestima u blizini doma, toliko malima da ih se ne vidi na kartama svijeta možemo se poistovjetiti jer ta mjesta čine svijet svakog pojedinca-susjedstvo u kojem živi; škola ili fakultet koji pohađa; tvornica, farma ili ured u kojem radi. To su mjesta gdje svaki čovjek traži jednaku pravdu, jednaku šansu bez diskriminacije. Ako pak ne postoji volja da se prava ostvaruju unutar vlastite okoline čemu onda tražiti napredak u širem svijetu.
Vođeni ovom mišlju 55 branitelja i braniteljica ljudskih prava, od toga 49 pojedinaca i 6 udruga, razvilo je, ali i provelo u djelo ideje svojih velikih umova. Kao produkt tih ideja 2015.godine nastala je Zaklada Solidarna. Želja osnivača bila je vratiti ljudska prava njihovim izvorima i ukorijeniti ih u svakodnevni život običnih ljudi kako bi zajednice postale mjesta slobode i dostojanstva za sve njezine članove. Istovremeno, zajednice obogaćene vrijednostima solidarnosti, jednakosti, nenasilja, uvažavanja različitosti te dobrobiti svih građana trebale bi odoljeti izazovima i opstati unatoč pritiscima suvremenog doba.
Riječ je dakle o izuzetno zahtjevom, ali kreativnom radu koji je filantropijski usmjeren na one pojedince ili inicijative koje aktivno rade na zaštiti i promicanju ljudskih prava. Svojim aktivnostima Zaklada Solidarna želi mijenjati percepciju ljudskih prava povezujući različite generacije te pomoći u rješavanju problema manjina odnosno većina. Veći naglasak na društvenom, a tek onda na financijskom kapitalu dokazuju i brojni programi doniranja, javne kampanje osvještavanja i zagovaranja te podizanja kapaciteta.
Jedan takav program nazvan Impact4Values plod je slovensko-hrvatske suradnje, a ima za cilj podršku organizacijama civilnog društva koje promiču i štite europske vrijednosti. Sudjelovanjem u programu manje organizacije dobivaju financijsku, ali i organizacijsku potporu kako bi mogli bolje doprinijeti zaštiti, promicanju i podizanju svijesti društva o temeljnim pravima i vrijednostima Europske unije.
Impact4values provodi se u okviru Europskog programa Građani, jednakost, prava, vrijednosti ( u daljnjem tekstu CERV) kojim Europska komisija želi zaštititi i promicati prava i vrijednosti sadržane u Ugovorima EU i Povelji o temeljnim pravima. Podržavajući organizacije civilnog društva, program CERV jača zajedničke vrijednosti svih članica Europske unije, a one su temeljene na načelu pluralizma, nediskriminacije, tolerancije, pravde, solidarnosti i ravnopravnosti spolova. Uključenost nevladine organizacije u takav program omogućuje otvorenost, demokratičnost i ravnopravnost društava te ukazuje na raznolikost država Europske unije prema njihovoj povijesti i iskustvu.
Ukupna vrijednost programa Impact4values iznosi 4.250 000 eura, a u sklopu programa izdvojena su značajna financijska sredstva i za jačanje same nevladine organizacije kroz razne obuke, mentorstva i upravljanje programima.
Zaklade Solidarna jedna je od prijavljenih na program Impact4values, s ciljem ne samo da se mijenja percepcija o ljudskim pravima na globalnoj razini društava svih članica Europske unije, već se istovremeno jačaju pojedinačne nevladine organizacije. Benefiti sudjelovanja u ovakvom programu dugoročno poboljšavaju razumijevanje samih ljudskih prava te omogućuju njihovu veću primjenu u svakodnevnom životu običnih ljudi. Također, sudionici programa međusobno se povezuju kroz zajedničke karakteristike svih država članica EU-a, ali i uče uvažavati različitosti.
Sukladno svemu, ranije navedenom i Udruga Centar za razvoj vrijednosti priključila se ovom hvale vrijednom projektu jer smo kroz naš dugogodišnji rad u pružanju usluga osobama s invaliditetom u lokalnim zajednicama utvrdili da su u više različitih situacija doživjeli određenu vrstu diskriminacije. Također, većina osoba s invaliditetom nije dovoljno informirana o pravima koja mogu ostvariti iz različitih sustava, kao i tko su dionici koji im mogu pomoći u ostvarivanju i zaštiti istih. Iz tog smo razloga osmislili koncept projekta pod nazivom “Život europskih vrijednosti- podrška osobama s invaliditetom u ostvarivanju istih” Takav koncept obuhvaća aktivnosti povećanja podrške ranjivim skupinama u vezi ostvarivanja prava kao i povećanja informiranosti o istima. Kako bismo navedeno realizirali, kreirat ćemo razne socijalne usluge s posebnim naglaskom na interakciji s predstavnicima javne vlasti. Istovremeno povećat ćemo znanja o vrijednostima Europske unije i što njihova primjenjivost znači u konkretnom životu lokalne zajednice. Osnaživat ćemo osobe s invaliditetom da sami znaju pokrenuti inicijative za poboljšanje kvalitete života te ćemo u tom kontekstu kod njih raditi na razvoju vještina lobiranja. Velik broj osoba s invaliditetom ukazalo nam je na potrebu pružanja usluge podrške što ćemo i ostvariti pristupom temeljenim na ljudskim pravima.
Cilj ovoga projekta nam je, uz navedeno, promijeniti postojeće zakonske tekstove i na takav način poboljšati kvalitetu života osoba s invaliditetom.
