Naša jednakost ovisi o zastupljenosti naših prava

Dok smo djeca naša se okolina brine o svemu što nam je tada potrebno. Svjesni dječje nemoći, naivnosti i neiskustva roditelji postaju aktivni zagovarači prava svoje djece zalažući se za ostvarivanje svih ciljeva koji nam omogućuju kvalitetan početak života i sretno djetinjstvo. Budući da pravo na život već imamo samim rođenjem roditelji staratelji ili skrbnici nastavljaju obavljati zagovaračku ulogu po pitanju našeg zdravlja, obrazovanja odnosno bilo kojeg segmenta na kojeg kao djeca imamo pravo. Sasvim je logično i normalno da u najranijoj dobi taj teret padne na naše najbliže. Nemali broj puta u javnosti možemo vidjeti koliko se neumorni i hrabri roditelji, ali i svi oni koji se brinu o djeci s teškoćama u razvoju trude izboriti sa manjkavostima sustava koji ne dopušta upis djeteta s autizmom u vrtić. Takvih i sličnih primjera nažalost je mnogo no zahvaljujući upravo toj majci koja je imala hrabrosti iznijeti problem s kojim se suočava, javnost je mogla vidjeti i drugu stranu medalje. Borba za vlastita prava na sreću ili nažalost nastavlja se tokom cijelog života stoga način na koji ćemo se boriti u budućnosti uvelike upijamo od onih koji su borbu i započeli. Neovisno o ostvarenom ishodu, zahvaljujući našim prvim zagovaračima, zastupljenost tema u društvu o kojima valja diskutirati zaista je bezbroj. S obzirom da odrastanjem i punoljetnošću zastupanje svojih prava preuzimamo kao vlastitu odgovornost, važno je nastaviti graditi zagovarački plan izgrađen na čvrstim temeljima osiguravajući pritom kvalitetniju budućnost. No kako to činimo? Kažu da djeca najbolje uče iz primjera svojih roditelja. Ipak činjenica je da kao djeca nismo bili svjesni svrhe postupaka učinjenih za nas. Stoga smo odrastanjem nemilosrdno “bačeni u vatru” života, a ishod naše borbe nikako nas ne određuje. Određuje nas naš trenutni pogled na situaciju u kojoj se nalazimo. Proces ostvarivanja vlastitih prava, stoga započinje od nas samih kao i naše svjesnosti da, uopće, imamo mogućnost zahtijevati nešto od sebe i drugih koji na različite načine mogu utjecati na željenu promjenu. Ako želim putovati jer sam svjesna da, unatoč svom invaliditetu, prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, kao, uostalom i svaki čovjek, imam pravo na kretanje, onda ću sukladno tome, učiniti sve da ostvarim svoj cilj. Neprestano ću govoriti o tome jer u razgovoru s drugima razmjenjujemo iskustva i otvaramo potencijalne mogućnosti ostvarenja istog. No, kako riječi često odnesu sjećanja, osobito u današnje vrijeme, da bismo dostigli željenu točku potrebno je i djelovati. U ovom slučaju to znači štedjeti novac, planirati destinaciju kao i odabir suputnika... Ostvarivanje vlastitih prava često Vam se može činiti kao unaprijed izgubljena bitka sa birokracijom ili nervoznom službenicom u nekoj Javnoj službi, ali naš dolazak upravo tamo može biti kap koja se u početku može činiti beznadnom. Ipak ako postoji više “kapi” koje su svjesne svojih prava i mogućnosti, tada možemo učiniti velike stvari. Promjena se neće dogoditi niti danas niti sutra. Možda niti za pet ili deset godina jer ovisi o volji onih koji odlučuju, ali naša će zalaganja na području ostvarivanja prava svakako utjecati na nekoga tko će, iz ovih ili onih razloga, htjeti pokazati svoju velikodušnost. Svaka promjena, pa i ona najmanja jest promjena koju smo direktno odnosno indirektno uzrokovali sami. Onda, što kažete, želite li i dalje sjediti na kauču svog dnevnog boravka i naglašavati koliko je život težak?