Od segregacije do inkluzije

Jeste li se ikada zapitali kako su nastala prava osoba s invaliditetom, tko ih određuje i odakle potječu? Ako svoje gledište razmatramo od samih početaka, možemo utvrditi kako se na osobe s invaliditetom najprije gledalo isključivo prema modelu milosrđa koji prenaglašava osjećaj sažaljenja. Tokom vremena osjećaj sažaljenja postaje potreba za korekcijom i rehabilitacijom određenih fizičkih oštećenja u okviru medicinskog modela društvene prihvaćenosti osoba s invaliditetom. Napredovanjem ljudske svijesti o postojanju različitosti među ljudima, za koju ranije nitko previše nije mario, te susretanjem pojedinaca koji aktivno sudjeluju u životu zajednice: kreću se, putuju i obavljaju svakodnevne obveze, stvorena je socijalna struktura shvaćanja osoba s poteškoćama. Takav model “prisiljava” okolinu na djelovanje i traži od sveopće društvene sfere da riješi pitanja osoba s invaliditetom, a sve u svrhu zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba kroz pružanje podrške u savladavanju prepreka Grade se rampe, ugrađuju liftovi i razni prilazi kako bi osoba mogla ravnopravno sudjelovati u svim životnim aktivnostima. Bit ovakvoga shvaćanja leži dakle u tome što socijalni model ne podrazumijeva invaliditet kao individualni problem već je društvo dužno učiniti sve kako bi osobe s invaliditetom imale jednaka prava. U svijetlu modela koji sav neuspjeh pripisuje društvu jer osobama s invaliditetom nije uspjelo omogućiti potrebne uvjete da se potpuno uključe u okolinu, smatrajući kako individualno oštećenje zapravo znači i ono društveno, nastala je Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja. Spomenuta klasifikacija je početkom 21. stoljeća objedinila medicinski i socijalni model shvaćanja uključivši pritom i pravila UN o izjednačenim mogućnostima osoba s invaliditetom Na taj način socijalna klasifikacija kako su je tada prozvali, svojim sadržajem postaje preteča Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom je prvi akt o univerzalnim ljudskim pravima koji nameće obvezu država da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi eliminirale diskriminaciju na osnovi invaliditeta. Konvencija osigurava da osobe s invaliditetom uživaju ista ljudska prava kao i svi drugi kako bi imale mogućnost živjeti kao punopravni građani i pridonijeti društvu. Obuhvaćajući temeljna prava, kako za svakog čovjeka tako i za osobu s invaliditetom poput prava na neovisan život, pristupačnost, mogućnost kretanja, slobodu izražavanja i pristup informacijama i dr. Konvencija postaje relevantan dokument i teoretski primjer koji pokazuje kako bi položaj osoba s invaliditetom u društvu trebao izgledati. Nažalost svjedoci samo da u praksi nije baš tako. Osvrnula bih se pritom na čl. 1. Konvencije koji kaže:” osobe s invalidnošću su one s dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili senzornim oštećenjem koje u interakciji s različitim preprekama ne mogu na jednak način i u potpunosti učinkovito sudjelovati u društvu kao ostali” Već je iščitavajući prve retke Konvencije jasno kako niti jedan od opisanih modela pa ni sam akt o univerzalnim ljudskim pravima nije potpun te se kao takav ne smije promatrati zasebno i odvojeno jedan od drugog. Samo međusobnim ispreplitanjem biti svakog pojedinog modela moguće je u potpunosti obuhvatiti osobu s invaliditetom kao kompletnu cjelinu. Da pojasnim, ako teoretski dio nije potkrepljen socijalnom osjetljivošću odnosno senzibilnošću društva prema osobama s invaliditetom; ako pak same osobe s invaliditetom unatoč društvenom angažmanu odbijaju preuzeti odgovornost za svoj život i unutar svojih mogućnosti, promijeniti pogled na sebe i svijet oko sebe, tada ne možemo u potpunosti govoriti o inkluziji. Neosporno je kako je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom uvelike pridonijela razvoju filozofije inkluzije zasnovane na socijalnom modelu. Porasla je svijest o osobi s invaliditetom koja ima neko osobno pravo no moramo priznati da, iako Republika Hrvatska pripada skupini od 191 zemlje potpisnice Konvencije, filozofija inkluzije ide jako sporo. Unatoč tome, pomak na području ostvarivana prava osoba s invaliditetom je vidljiv u usporedbi s nekim davnim vremenima. Možemo se, stoga, složiti kako ratifikacija UN-ovog akta o univerzalnim ljudskim pravima, obuhvaćajući sva područja čovjekovog života, zapravo predstavlja temelj daljnjeg razvoja svakog inkluzivnog društva pa tako i Republike Hrvatske. Iz tog razloga i ovaj članak predstavlja svojevrstan temelj za naš daljnji govor o pravima osoba s invaliditetom unutar svakog pojedinog Zakona jer kako model ljudskih prava nalaže: “Svaka osoba ima pravo na dostojanstvo neovisno o svojim tjelesnim ili psihičkim karakteristikama.”(Ujedinjeni narodi,2011.)