Izazovi roditeljstva i izvori podrške za roditelje djece s teškoćama u razvoju

Poštovani,

Donosimo vam članak na temu "Izazovi roditeljstva i izvori podrške za roditelje djece s teškoćama u razvoju" koji je kreirala naša volonterka, Monika Markus, studentica socijalnog rada.

   

Svi bismo se složili kako je biti roditelj, iako je jedna od najljepših uloga koju čovjek može imati, također i najteža zadaća svake osobe kojoj je zaista stalo do dobrobiti vlastitog djeteta. Ako pak sagledamo roditeljstvo iz perspektive roditelja čija djeca imaju određene teškoće u razvoju, težina ove uloge prelazi na potpuno novu razinu. Svakodnevna briga za svako malo dijete uključuje mnogo vremena, pažnje, zadovoljavanja osnovnih potreba, a ponekad i nespavanja i žrtvovanja vlastitog dobra za dobro djeteta koje je posve ovisno o roditelju i njegovoj skrbi. A što ako to dijete ima i poteškoće, bilo motoričke, bilo kognitivne? Koji su to posebni izazovi, stresori i problemi s kojima se tada roditelji susreću? Iz iskustava samih roditelja djece s teškoćama čuje se kako je i sama odluka prihvaćanja djeteta s teškoćama u razvoju izazov, poneki osjete razočaranje, strah, a nerijetko dođe i do nesuglasica u odnosu supružnika, čak i u vidu optuživanja za djetetove poteškoće. Ako se ova prva kriza prebrodi, za njom slijede mnoge druge. Tko će preuzeti svakodnevnu skrb o djetetu ako ono ne može biti uključeno u program ranog i predškolskog obrazovanja? Ako je jedan roditelj preuzeo ovu ulogu, kako će to utjecati na financijsku stabilnost obitelji, ali i na mentalno zdravlje tog roditelja? Kako se nositi sa stigmom, s pogledima u javnom prijevozu, a često i vrlo neprimjerenim komentarima? Ova i mnoga druga pitanja dio su svakodnevice koja je tipična za roditelje djece s teškoćama. Na njih se nadovezuje i briga za budućnost djeteta, jer je svakom roditelju stalo da njegovo dijete uspije, da bude samostalno i neovisno. Ovo ipak u velikom broju slučajeva neće biti moguće.

Mnoga istraživanja bave se upravo otkrivanjem načina na koji što učinkovitije prevladati mnoštvo zapreka u skrbi i odgoju djeteta s teškoćama u razvoju. Prvi i neophodni korak je prihvaćanje. Koliko god teško zvučalo, kad se prihvati dijete sa svim njegovim posebnim zahtjevima, briga za njega počinje proizlaziti iz ljubavi, a ne iz nužnosti. Osim toga, jasno se mora naglasiti kako je bez socijalne podrške ovakav način života za roditelje dalekosežan izvor frustracije. Povezivanje s drugim roditeljima, uključivanje u lokalnu zajednicu, uključivanje djeteta, koliko je moguće u aktivnosti, te pronalaženje vremena za sebe neki su od načina stvaranja mreže podrške. Roditelji su prirodno skloni davati se, no nužno je i posvetiti vrijeme sebi, oporavku, hobijima i opuštanju, što uključuje i vrijeme koje će supružnici provoditi zajedno kako bi se međusobno osnažili, ali i u zajednici drugih podržavajućih ljudi koji će ih razumijeti i ohrabriti. Često nije moguće mijenjati stvari u sustavu (zdravstvenom, obrazovnom...), ali je moguće u svom malom mikrosustavu stvoriti pozitivne odnose, navike i naći vrijeme koje će osobu ispuniti novom snagom za izazove koje roditeljstvo djece s teškoćama u razvoju sa sobom donosi.

Monika Markus, studentica socijalnog rada