U četvrtak, 17. rujna 2026. u 17h održana je online radionica “Učimo o radu i zapošljavanju osoba s invaliditetom kroz film – izazovi, prava i prilike”. Imale smo pritom priliku pogledati dokumentarni film ‘Skriveni pupoljci boljeg društva – rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom‘ (2022.) koji nastoji senzibilizirati širu javnost, posebice poslodavce, o mogućnostima i važnosti zapošljavanja osoba iz ranjivih skupina, a ujedno po tom pitanju ohrabriti i same osobe koje pripadaju ranjivim skupinama, u ovom slučaju osobe s invaliditetom. Dokumentarni film izradili su Darko Privrat (producent i scenarist) i Hugo Vojak (snimatelj) iz produkcijske kuće “REDESIGN FILMS” te Lovro Buva (redatelj i montažer) iz “DUGOSELANGELES FILMA.” Ostatak tima čine Sandrino Požežanac (animacija), Bojan Kondres (obrada zvuka), dok je naraciju odradio Ivica Gunjača. Dokumentarac je nastao u okviru ESF projekta „Razvoj i podrška razvoju održivih modela zapošljavanja ranjivih skupina na Urbanom području Pula“ (UP.02.1.1.12.0062.). U cijelosti je financiran iz Europskog socijalnog fonda kroz Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali, a u sklopu Integriranih teritorijalnih ulaganja (ITU mehanizma) za Urbano područje Pula. Nositelj projekta je Općina Marčana, a partneri su Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva, te Udruga slijepih Istarske županije, Udruga gluhih i nagluhih Istarske županije, Udruga osoba s intelektualnim teškoćama Istre, Društvo multiple skleroze Istarske županije, Udruga cerebralne paralize Istarske županije. Premijerno je prikazan u pulskom Kinu Valli, a kasnije i u drugim gradovima poput Zagreba (kazalište Vidra).
Radionici je prisustvovalo 8 polaznica. Nakon filma imale smo vrlo aktivnu i angažiranu raspravu na teme koje je film otvorio.
Kao najdojmljivije priče/izjave u filmu istaknula su se pozitivna iskustva na rad osoba s invaliditetom od strane poslodavaca sa kojima se neke sudionice mogu poistovjetiti. Pohvale i pozitivne reakcije na rad su od velikog značaja za motivaciju te osjećaj ispunjenja, svrhe i zadovoljstva. Drugima je film pomogao razbiti neke vlastite predrasude o radu osoba u invalidskim kolicima (primjer farmera koji radi fizički posao). U toku rasprave naveden je i primjer negativnog iskustva otkaza nakon druge operacije u slučaju jedne od polaznica sa stečenim invaliditetom, i to nakon više od 24 godine radnog staža. Time smo otvorile i niz pitanja i problema: predrasude poslodavaca koje smo imale priliku vidjeti i u filmu – da će osobe s invaliditetom predugo i prečesto biti na bolovanju, vrlo rizični periodi za bolovanje (a naročito za marginalizirane skupine) i odgođeno liječenje uslijed Covid pandemije, sustavna nezaštićenost naročito marginaliziranih skupina uslijed zakonite mogućnosti dobivanja otkaza zbog bolesti i invaliditeta, potreba brojnijeg uvođenja mogućnosti zaposlenja na pola radnog vremena naročito u manjim sredinama, uz inkluzivni dodatak, imajući u vidu osobe kojima je izvještačeno ili koji imaju potvrde specijalista da ne mogu dulje sjediti. Zatim, nedovoljno sufinanciranje osoba s invaliditetom ako se radi o zaposlenju na određeno na period od 6 mjeseci na puno radno vrijeme ili na godinu dana nakon čega se osoba opet nađe u situaciji (pogotovo u malim sredinama) da bude nezaposlena uslijed premalo prilika za rad u okviru javnih radova. Polaznica je navela i nekoliko primjera zaposlenih osoba s invaliditetom koje daju najbolje od sebe i hvaljene su na radnom mjestu, ali svejedno nemaju priliku zaposliti se na neodređeno. Od ostalih problema koji se nadovezuju na teške uvjete života nakon otkaza ili prestanka radnog odnosa, istaknuti su i re-evalucija i primjer ukidanja inkluzivnog dodatka osobi kojoj se stanje s vremenom pogoršalo te iskustveno primjeri različitih kriterija za procjenu inkluzivnog dodatka. Zaključeno je kako je potrebno da sustav dosta brže, smislenije i međusobno usklađenije reagira pri rješavanju egzistencije ljudi koji se nađu u takvim i sličnim situacijama. Neki od prijedloga su da se čim prije omogući pristojne naknade na burzi (za osobe koje su prethodno radile na minimalcu) ili uz skromni inkluzivni dodatak odobrenje invalidske mirovine. Podvučen je i problem diskriminacije osoba s invaliditetom od 50+ godina starosti pri odabiru kandidata na radno mjesto u korist mladih i zdravih, iako sa dosta manje godina radnog iskustva, ali koji i za privatnike mogu raditi prekovremene za razliku od mnogih osoba s invaliditetom. Jedna od sugovornica je istaknula odlična iskustva sa nekim poslodavcima (posao u udrugama na pola radnog vremena i putem javnih radova) koji su u njoj prepoznali hvalevrijednu zaposlenicu no i problem sustava koji ne subvencionira daljnje zaposlenje osobe sa invaliditetom nakon isteka roka javnog rada. Istaknut je i jako pohvalan primjer izuzetne pomoći i truda pri pronalasku posla koju je sugovornica dobila od strane lokalnog Zavoda za zapošljavanje. Na pitanje što za Vas znači rad, istaknuto je kako nije uvijek stvar u novcu nego i u osjećaju da je čovjek društveno koristan, da život ima nekog smisla. Također tu je i osjećaj samostalnosti i doprinosa društvu. Spomenut je i primjer dobre prakse zapošljavanja OSI u Nizozemskoj i Belgiji.
Glavna poruka poslodavcima je: da umjesto stvaranja predrasuda i sumnji unaprijed, pitaju osobu što ona uopće može raditi te da umjesto upućenih sažaljivih pogleda kažu iskreno što misle.
Što se samozapošljavanja tiče sugovornice ne poznaju ili poznaju tek jedan pozitivan primjer u RH. Jedna od sugovornica smatra da se takav oblik podrške rijetko odobrava i osobama bez invaliditeta. Osim toga ako u zadanom periodu posao ne zaživi da moraju vratiti cjelokupan iznos. Stoga se pita tko bi se uopće usudio riskirati, a pogotovo ako imate zdravstvene probleme i ako ne budete imali pravo na naknadu sa Zavoda za zapošljavanje u slučaju da posao ne zaživi.
ZAKLJUČAK:
Sugovornice ističu da stvari sada idu na bolje, ali da se pri zapošljavanju i dalje najviše cijene veze i poznanstva umjesto zasluga. U takvu društvu sve ranjive skupine nemaju neku šansu, osim ako naiđete na empatične poslodavce. Pomake naprijed možemo zahvaliti zakonima na koje nas prisiljava EU. Zakoni jesu dobri, ali u praksi se teško provode jer i dalje neki poslodavci radije plaćaju penale nego što će zaposliti OSI što su iskustva koja često čuju. Druga sugovornica smatra da je potrebna žešća kampanja u svrhe obrazovanja poslodavaca, da se suoče direktno sa OSI i da naprave jedan probni radni dan jer ljudi najviše iskustveno mogu doći do korektnih zaključaka. Predlaže kampanju na TV kanalima.
Radionica je provedena u sklopu edukativne aktivnosti programa “Inkluzivno poduzetništvo – nastavak širenja dobre prakse poticanja poduzetništva i zapošljavanja osoba s invaliditetom”
